Ljudi kojih zelim da se sjećam pt.2
Sjećam se kada mi je Vedran napisao da se nejgov život ne mjeri brojem udisaja, ili izdisaja, nego brojem trenutaka od kojih zastaje dah. Sada te iste riječi slušam u stihovima neke pjesme i osjećam se pokradeno za riječi koje su bile namjenjene isključivo meni.
Ne znam jesam li bila povrijeđena, neshvaćena, izopćena, neprihvaćena, i u njemu vidjela nekog sličnog. Ne znam je li taj odnos bio rezultat moje želje da nađem saborca protiv svijeta koji je bio lud, i kojeg nisam prihvatala tada, saborca protiv svijeta kojeg neću prihvatiti nikada. On je bio potreba, potreba da se tješim da je njemu gore nego meni, potreba da dobijem nesigurnu ruku koja će me povući i reći da ništa nije u redu, i da ne treba da bude, da naglas opsuje, prosto, ove iluzije koje nam poturaju pod nos definišući sve sve na svijetu, da opsuje laži kojima nam govore da sve stvari na svijetu trebaju baš takve, i nikako drugačije. Da dokaže i pokaže da mu do svijeta nije stalo. Da bude prijatelj, brat, otac, ljubav i da uz sve to bude i moja svjetlost, i moj mrak.Bio je nada da ima neko ko će u određenom trenutku reći naglas svima, da je on, baš on, u svemu samo nebita, i sebi, i njima. Ali je znao da je meni bitan. Da su stvari koje su nas vezale upravo one stvari kje su nas od drugih razdvajale, da budemo sami u svemiru zbunjenosti dešavanjima, pojavama, ljudima koji su nas okruživali...
Nismo shavatali ni onaj zakon jačega, onaj zakon većine koa će uvijek poštovati i praktikovati tradicije koje su uzaludne i koje ih tjeraju da u mjestu stoje godinama, stoljećima. Ne, mi svijet nismo voljeli, a nije ni taj svijet volio nas.
Bila sam svjesna da je on u tom dobu bio na putu da pronađe stazu koja će ga odvesti do krajnjeg cilja. A ja sam vjeovala da sam na putu gdje sam našla nekoga da mu recitujem „Svakidašnju jadikovku“. Ne, on nije bio samo osoba koja je bila tu i otišla, on je bio onaj trenuak u kjem sam shvatila da moja sigurnost leži u ispoljavanju moje individualnosti u okolini koja će je je prihvatiti.
Možda sasvim malo mi treba da se vratim opet...
I sve se opet cinilo kao paradoks, neko bi rekao bez emocija, ali postojale su... I opet ta ista zbunjenost, zaludjenost onim sto cini da se uvijek izvuce deblji kraj... I zar je opet bilo sve poredjenje s onim prije i onim sto je tada, u tom trenutku kolalo kroz krv i nije dalo da se zaustavi. I opet onaj odsjaj, ona svjetlost nikla iz nistavila. I rekoh da je sve sretno sto se nkad ne svrsi. Ta potreba za shokiranjem, za laznim obecanjima, za ono sto se kunem da zelim, i za ono za sta sam rela nikad vise i zar je bitno vec sta zelim da vidim i da radim, i zar je bitno ono sto radim i vidim. Bitan je osjecaj, taj trenutak kad nekome kazes da se nasmije i razvuces mu osmjeh od uha do uha. E to je tada to, to kada neciji osmjeh i tebe cini sretnijim, do neba. Udises mirise koji ti se prividjaju, rijetko vidjena halucinacija, rijetko vidjeni odsjaj, rijetko osjecano ushicenje time sto nikad prije nisi imao priliku da radis nesto toliko lose, a osjecas se tako dobro... 
nekad se nađem u razmišljanju o tome kako bi bilo da sam se rodila negdje drugo. Kako bi izgledao moj život da ne znam sve ove ljude koje znam, da ne volim sve ove ljude koje volim. Kako bi bilo da sam druge rase, na drugom kontinentu, da imam druge principe, da živim drugi život. Ne znam zašto mislim da bi bilo totalno neproduktivno s moje strane kao što je u ovih zadnjih nekoliko mjeseci. Ali ipak, volim ovo mjesto u kojem živim, ovu vukojebinu koja možda i jeste prkno svijeta, volim ove egoistične ljude oko sebe, zabavljene svojim postojanjem u ovoj istoj vukojebini, u ovom prknu svijeta... 
stotine puta silnih osuda
stotine i stotine puta laznog smijeha
u lice stvarnosti
hiljade puta...
hiljade i hiljade puta... 
Sjedim sad tu negdje u čošku neke sobe i slušam kreatorovu pjesmu "black sunrise", i tješim se da nikad neće biti tako. A voljela bih još samo jednom pobjeći iz škole, sjest na prvi voz samo sa markom i dvadeset feninga, i otići u Visoko. Najbolje je bilo kad bih pokupila nekog sa sobom... To se ne ponavlja... 
