SOME PEOPLE ENJOY EATING DUST...

Ono što me muči, neke moje misli napisane u trenucima dok me moja nesreća toliko boli da ne mogu drugačije da je opišem nego da kažem sve to svijetu, ili možda sreća, ili nepravda.... ili možda samo neki halcevi....

10.11.2009.

Ljudi kojih zelim da se sjećam pt.2

Sjećam se kada mi je Vedran napisao da se nejgov život ne mjeri brojem udisaja, ili izdisaja, nego brojem trenutaka od kojih zastaje dah. Sada te iste riječi slušam u stihovima neke pjesme i osjećam se pokradeno za riječi koje su bile namjenjene isključivo meni.

 

Ne znam jesam li bila povrijeđena, neshvaćena, izopćena, neprihvaćena, i u njemu vidjela nekog sličnog. Ne znam je li taj odnos bio rezultat moje želje da nađem saborca protiv svijeta koji je bio lud, i kojeg nisam prihvatala tada, saborca protiv svijeta kojeg neću prihvatiti nikada. On je bio potreba, potreba da se tješim da je njemu gore nego meni, potreba da dobijem nesigurnu ruku koja će me povući i reći da ništa nije u redu, i da ne treba da bude, da naglas opsuje, prosto, ove iluzije koje nam poturaju pod nos definišući sve sve na svijetu, da opsuje laži kojima nam govore da sve stvari na svijetu trebaju baš takve, i nikako drugačije. Da dokaže i pokaže da mu do svijeta nije stalo. Da bude prijatelj, brat, otac, ljubav i da uz sve to bude i moja svjetlost, i moj mrak.Bio je nada da ima neko ko će u određenom trenutku reći naglas svima, da je on, baš on, u svemu samo nebita, i sebi, i njima. Ali je znao da je meni bitan. Da su stvari koje su nas vezale upravo one stvari kje su nas od drugih razdvajale, da budemo sami u svemiru zbunjenosti dešavanjima, pojavama, ljudima koji su nas okruživali...

 

Nismo shavatali ni onaj zakon jačega, onaj zakon većine koa će uvijek poštovati i praktikovati tradicije koje su uzaludne i koje ih tjeraju da u mjestu stoje godinama, stoljećima. Ne, mi svijet nismo voljeli, a nije ni taj svijet volio nas.

 

Bila sam svjesna da je on u tom dobu bio na putu da pronađe stazu koja će ga odvesti do krajnjeg cilja. A ja sam vjeovala da sam na putu gdje sam našla nekoga da mu recitujem „Svakidašnju jadikovku“. Ne, on nije bio samo osoba koja je bila tu i otišla, on je bio onaj trenuak u kjem sam shvatila da moja sigurnost leži u ispoljavanju moje individualnosti u okolini koja će je je prihvatiti.

 

02.11.2009.

Ko si sad ti?

Ne znam znaš li
Da ja nisam navikla da pišem
Sentimentalna sranja
I prodajem svoje zube za bisere
Ne, nisam navikla...
Nisam se navikla da postojiš...
Ti. Zašto baš ti?
Koji te đavo meni donese...
Da napraviš nesklad u mom neskladu...
Da budeš još jedan razlog
Da ne budem opet ona ludača

I ne ide mi dobro...
Traži još ako hoćeš...
Više nećeš dobiti

11.09.2009.

pokusaj

Ko si ti?
Ko avet ulaziš nepozvan..
Nenajavljen...
Neprimjetan, rekla bih...
Iznenada me zaskočiš
i prospeš po tlu..
Tu, baš tu...
Pod tvojim nogama sam...
Sama...
Ničija...
Svačija...

Pa zar ti nisi onaj isti kao drugi
s prezirom u očima kada krenem tvojim putem...
Zar ti nisi jedan od onih
koji pljuju i preziru sve što nije njihovo...
I opet..
Evo ležim ovdje na tlu koje nije tvoje
koje nije moje...
koje je tuđe...
svačije...
ničije...

Ko si zaboga ti, da mi sudiš
sada kad nisam ni svejsna sebe
Sada kad mi treba samo jedna sigurna ruka
da sakupi sve one suze...
Prolivene...
Za takvima kao što si ti...

14.08.2009.

i opet ono isto...

I opet ono isto kuckanje srca
kao da neka glupaca kucka stiklama
po keramickim plocicama

Nije ovo ni nalik
na poeziju...
Kazem ti...
Ovo je samo prretvaranje da znam
pjesmu da ti napisem

A ne znam....

I tako lupa...
cijelu noc lupa...

Ja necu nikad vise da ti se odazovem...
Nije da nisi toga vrijedan, ne...
Ne mogu vise sebe ubjedjivati...
Da sam ja vrijedna...

A jesam...
I opet znam da jesam...

ipak, necu vise da ti se odazovem...
Kad vidim malo pismo u kojem pise hladno...
"Gdje si? Sta radis?"

14.07.2009.

Možda sasvim malo...

Možda sasvim malo mi treba da se vratim opet...
Možda sasvim malo mi treba da poludim...
Možda sasvim malo mi treba da odlijepim se od tebe...
Možda sasvim malo mi treba da opet budem ja...

Možda je to sasvim malo ono što ti ne možeš da mi uskratiš...
Možda je to sasvim malo opet ono što si mi uzeo i nećeš da mi vratiš...
Možda je sasvim malo noga što trebaš i još uvijek možeš da uradiš...
Možda bih ti trebala dati sasvim malo vremena da shvatiš...
Da sam ja ona koju ne možeš da voliš...
Da se uzalud trudiš...
Da ti ne dopuštam taj luksuz...
Sebe same...
Da sebi ne dam...
Da budem sama...
Ali i ne dam sebi da budem...
Da budem onakva kakvom žele da me učine...

Da budem standard...
Da budem onakva kavih sretneš po hiljade dnevno...

Da, u pravu si..
Ja ne znam da budem normalna...
Ja to ne želim ,kako ne možeš da vidiš...
Da biram namjerno pogrešne puteve do tebe...
Da vidim koliko me možeš trpjeti...
Da znam je li bilo vrijedno...

A znam da nije...

03.04.2009.

Opet mi se cini...

I sve se opet cinilo kao paradoks, neko bi rekao bez emocija, ali postojale su... I opet ta ista zbunjenost, zaludjenost onim sto cini da se uvijek izvuce deblji kraj... I zar je opet bilo sve poredjenje s onim prije i onim sto je tada, u tom trenutku kolalo kroz krv i nije dalo da se zaustavi. I opet onaj odsjaj, ona svjetlost nikla iz nistavila. I rekoh da je sve sretno sto se nkad ne svrsi. Ta potreba za shokiranjem, za laznim  obecanjima, za ono sto se kunem da zelim, i za ono za sta sam rela nikad vise i zar je bitno vec sta zelim da vidim i da radim, i zar je bitno ono sto radim i vidim. Bitan je osjecaj, taj trenutak kad nekome kazes da se nasmije i razvuces mu osmjeh od uha do uha. E to je tada to, to kada neciji osmjeh i tebe cini sretnijim, do neba. Udises mirise koji ti se prividjaju, rijetko vidjena halucinacija, rijetko vidjeni odsjaj, rijetko osjecano ushicenje time sto nikad prije nisi imao priliku da radis nesto toliko lose, a osjecas se tako dobro...

05.12.2008.

jooooj

opet jooooj

29.08.2008.

ne znam zasto..

nekad se nađem u razmišljanju o tome kako bi bilo da sam se rodila negdje drugo. Kako bi izgledao moj život da ne znam sve ove ljude koje znam, da ne volim sve ove ljude koje volim. Kako bi bilo da sam druge rase, na drugom kontinentu, da imam druge principe, da živim drugi život. Ne znam zašto mislim da bi bilo totalno neproduktivno s moje strane kao što je u ovih zadnjih nekoliko mjeseci. Ali ipak, volim ovo mjesto u kojem živim, ovu vukojebinu koja možda i jeste prkno svijeta, volim ove egoistične ljude oko sebe, zabavljene svojim postojanjem u ovoj istoj vukojebini, u ovom prknu svijeta...

12.07.2008.

svi moji puti

stotine puta silnih osuda stotine i stotine puta laznog smijeha u lice stvarnosti hiljade puta... hiljade i hiljade puta...

02.06.2008.

o vozovima

Nedavno sam čitala knjigu u kojoj se život poredi sa putovanjem u vozu. Bila je to veoma zanimljiva knjiga. Život je kao putovanje u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi sretna iznenađenja. Ali ima i nezgoda, nesreća, tuge. Kada se rodimo i zakoračimo u voz, rećemo ljude za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Npr. Naši roditelji. Nažalost kad-tad oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva. Međutim u voz će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo zaopljeti tokom putovanja. Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne zbližavaju se s drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami. Drugi u ovoj vožbji nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih u vozu, u toku vožnje koji su uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu drugima. Mnogi kada siđu s voza ostavljaju za sobom trajnu čežnju. Neki nas uvaljuju i nevolje. Mnogi ulaže i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nad što su neki putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemi i smjestmo se u njihov kupe. Međutim često ne možemo da sjenemo kraj njih. Mjesto pored je već neko zauzeo. I takav je život. Prepun snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato pokušajmo da svoje putovanje kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najljepše. Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti isliznuće. Nadamo se da će doći osoba koja će nas razumjeti. Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići s voza. Ili kada će sići naši saputnici. Pa i oni koje sjede pored nas. Sigurno ću biti veoma tužna kada budem morala zauvijek da napustim voz. Vjerujem da će puno boljeti rastanak sa mojim saputnicima i sa ljudima koji su mi postali dragi. Međutim gajim nadu da postoji glavna stanica i da ću vidjeti kako moji dragi pristižu sa prtljagom koji nisu imali kada su ušli u voz. Biću sretna. Biću sretna pri pomisli da sam im baš ja pomogla da uvećaju svoj prtljag i da sam u njega stavila prave sadžaje. Moramo se truditi da imamo sretno putovanje i da se na kraju sva muka stostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku ostavimo prazno sjedište koje će kod onih koji nastavljaju putovanje buduti čežnju, prijatna i lijepa sjećanja. Svima os dreca želim lijepo i prijatno putovanje!!!

14.05.2008.

SJEĆANJA... PART TWO

Sjedim sad tu negdje u čošku neke sobe i slušam kreatorovu pjesmu "black sunrise", i tješim se da nikad neće biti tako. A voljela bih još samo jednom pobjeći iz škole, sjest na prvi voz samo sa markom i dvadeset feninga, i otići u Visoko. Najbolje je bilo kad bih pokupila nekog sa sobom... To se ne ponavlja...

Samo kad se sjetim te motorijade 2006... bio je dvadeset i treći juni i ja i ona moja luđakinja smo odlučile pokupit nekog... Ona bi kao prevarila, ali samo malo prevarila Daria, a ja bih "pokupila" nekog bez ikakve griže savjesti. Uh jebote... i bilo je tako... ona je malo prevarila, a ja sam puno, i to samo sebe.

Sviraju "Agonize" tu noć, ja već pijana ko letva skačem naokolo... Pored mene stoji neko lik... Prosječan... Ništa posebno... Obrati se on meni, predstavi se on, a ja nastavih da piljim ko da ga i nema. I onda se prekontam, kažem sebi jebemu Samanta moš se ti sjetit da nešto moraš da učiniš po pitanju toga, eno vidi Ene već je pokupila nekog klinju.

I tako ti ja pokupim ovog. Ne baš da sam ga pokupila. I on je imao iste namjere kao i ja. I bio je puno pijaniji od mene. Međutim, završili smo mi u nekom mraku, u neko gluho doba noći negdje nepoznato. Skontali smo da nema potrebe da se više ikad vidimo. Ja sam tako mislila.

Al ne lezi vraže, i onaj Enin klinjo je bio isto iz Visokog ko i ovaj MOJ... I jebiga putevi su nam se spojili već za sedam dana namjerno. Mi im se nismo ni javile da dolazimo... Samo smo se pojavile i ja sam ga nazvala. Dok sam ga zvala on je bio na drugoj strani ulice i nije mogao vjerovati da me vidi. Mislio je da sam samo dobar halc...

Ena se u međuvremenu prekont pa nogira malog, a ja zaglavim s ovim još par mjeseci. Ostavila sam ga samo zato što sam ga voljela... Nisam željela da on jednog dana ode tamo gdje je planirao otići, gdje je otišao... Gdje je bio otišao.


Evo prošle su dvije godine otkako sam ga zadnji put vidjela. Kad sam počinjala živjeti samoostalno, u svim onim nepotrebnim stvarima nađem njegov broj. Znala sam da nije u Bosni... Ja sam broj telefona davno promijenila. Odzvonim ja njemu, kad boga mi zove mene neko s tog broja i pitam ko sam dovraga ja.

Ja osobi s druge strane kažem da sam luđakinja koja još živi od starih stvari, ljubavi, snova... I da sam samo htjela još jednom da okrenem taj broj da ne bude da nisam pokušala da ga vratim barem i prekasno. Osoba s druge strane je bio ON, on koji se upravo vratio iz jebene vukojebine u kojoj nije mogao ostati... Evo još se nismo vidjeli i nadam se da nećemo jer bi fakat bilo previše za mene.....


A fakat sam ga voljela... Jedinog...


Evo sad svira Pentagram... "Dark is the sunrise"... Hehe... E ovo me podsjeća na Sharm... Ali neću da se ovoga sjećam... Poćet ću plakati..... Ne želim...


Sad mislim o nekim drugim stvarima... Ali opet se svodi na isto... Ljubav... Daljina... Vozovi... Glupiranje... I neko koga mogu voljeti...

13.05.2008.

malo razmishljam

 

Eh ovako.. Razmišljam... Razmišljam.. Znam da je sve ovo čista dosada... Samo dosađujem. I sebi i onima koji me znaju... Nisam više u stanju da budem ono nešto što su drugi mislili da sam... Više nisam... ili ne želim da budem...

 

Čekala sam da me nađe... Hehe... Našao je... Ali ništa... Ne divim se više nebu... Niti noći... Tako je bezveze biti ja... Ili je fakat glupo biti neko drugi ko nisi ti...

 

Možda sam i živjela nekad tamo... možda i jesam pila sa mrtvacima (u Šarmu)... Možda i jesam s onim pravim na groblju... Možda i jest bilo debila u mom životu... Možda i nisam... Ma nisam... Samo nisam jer sam prekršila obećanje da budem...

09.05.2008.

ne idi mal pod zviejzdama

Opet tonem.... Ne zhelim da budem slomljena... Ali opet jesam.... 

Kvragu sve... Ne mogu vishe... Ne znam vishe biti s ljudima...

„Krive staze sam gazio... stoptinu puta posrnuo...“

Ne znam shta bih ti rekla...

Mrzim ustaljene, bijedne razloge...

Toliko puta oprani preko svachijih usta...

„Ggdje mi je pamet bila... pa da nisam vidio...“

Nije mi vishe vazhno...

Slagat chu po ko zna koji put da mi nije stalo...

Shta gubim...

Sshta dobijam...

Sad mi nije do smijeha...

„Ja i dalje nosim svoje krizheve... bogu bozije... caru carevo... Shta je meni pjesmo moja... ostalo?...“

Samo srce... zgazheno nehotice...

Ko da nishta nije bilo...

I nije...

Rijechi bole, znash...

Strashno bole...

 

Bilo je kao nekakva naplata nekih starih, zaboravljenih dugova...

Koliko puta sam izgovorila ja nekom drugom rijechi koje su izashle iz tvojih usta meni...

Znam kako ti je...

Sad gledam tishinu u svojim ochima...

Samo tishina...

Nepresushna tishina koja vrishti... Urla... Jeca...

Ostajesh u svijetu koji nije moj...

A ja ne pripadam...

Ne pripadam...

„Sve shto iole vredi palo je u vodu....“

 

 

A htjela sam to...

Trazhila...

Kopala po svim ljudima...

Kopala posvuda...

Da bih nashla ono shto sam zheljela...

I nadjem to...

I pokajem se...

Shto sam tragala opet za...

Tugom...

 

„A shta ako ti ja shapnem sad neke rechi koje nikad nisi ti...“

„kada nanjushish kraj...“

„kada padnu mostovi...“

„nebo vjeruje suzama grashnika... spali sve do temelja...“

„dushom chopora...“

 

„Chopor ide u raj..“

„nochas snovi nisu utjeha ranama...“

04.05.2008.

oda samochi

Predugo nisam hodala ulicom i plakala. Plakala sam onako, bez nekog određenog povoda, samo onako. Hodala sam dugačkim bulevarom, slušala sam neku muziku. I što bi Balaš rekao pred treći refren više nisam bila, ne mlada, nego sretna. Toliko mi se puta to isto desilo, da hodam, da plačem, da me gledaju... Odavno nisam osjećala to što sam osjećala tad i sad. Gledam u ovaj tekst i ne znam šta dalje da kažem, stoji mi knedla u grlu, ne mogu reći, a ne mogu ni napisati. Samo samoća, usamljenost. Ne znam. Već nekoliko noći izlazim sama, sjedam u galeriju i osjećam se jadno. Da, prijatelju, jadno da jadnije ne može, a znam da može. Odatle odlazim nakon pola sata, redovno. Jer ne mogu, ne mogu da ne vidim kako sam pala u očima drugih, kako sam pala u svojim, a znam da nisam, znam to, ali ipak sve jadno, i sve samo jedno.

 

 

Hodam tako bulevarom i nadam se da će neko naići, neko ko je drag, ali nema nikoga. Hodam skroz sporo, da bih tom nekom dala više vremena da me nađe, ali nema nikog. Nema nikog.

 

 

Danas sam se isto uhvatila u jednoj također davnoj, ali poznatoj situaciji koja garantira razočarenje. . Čekala sam, nije ga bilo, ali možda i jest samo ne u pravo vrijeme. Stoji mi knedla u grlu, suze u očima. Sad moram ići u kupatilo da drugi ukućani ne bi mislili da nešto nije u redu, a zaista sve je u redu. Plačem čisto `nako....


 


16.04.2008.

ŠTA AKO...

A šta ako ti ja šapnem sad neke riječi koje nisi ti....

 

 

Glup početak još gluplje priče.

Srela sam ga prije nekoliko mjeseci. Pa šta? Zar je to nešto što bi trebalo da spriječi neizbježno. Ima 33 godine. Pa šta? Ja imam 20. pa šta? Nema nikakvih prepreka u našem komunikacijskom kanalu.  Nema ništa što spriječava. Samo nebitne stvari kojima bi trebale biti zaokupljeni nebitni ljudi...

 

Koje te probude i podsjete da možda mi....



Stariji postovi

SOME PEOPLE ENJOY EATING DUST...
<< 11/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svijet. ko hoće da bude rođen mora da razori jedan svijet. Ptica leti ka bogu. Bog se zove Abraksas...
Prevrednovanje svih vrijednosti desit će se kada pravila po kojima ćemo uređivati naše živote počnu da dolaze iznutra, iz nas samih, iz naše savjesti, a ne iz okolnje vanjštine, ne prisiljeno. Ustaljeno uvjerenje o tome šta je dobro, a šta zlo, šta je laž, a šta istina dolaze iz vana. Tradicionalni zakoni nemaju ništa sa zdravim razumom jer većinu tih zakona ljudi ne žele, pa ih se tako i ne pridržavaju, nego samo prividno, da bi drugi vidjeli kako oni to poštuju, a ustvari niko ne poštuje to, niko ne želi to. Pa zasšto nam onda i trebaju? Zato što je Bog tako rekao? Kako onda nešto što je zakon na Zemlji možže nastati izvan nje? Kako onda što je mjerilo ljudima može da ne nastane od čovjeka?


LIČNA KARTA
IME: SAMANTA SELIMOVIĆ
DATUM ROĐENJA. 19.03.1988
MJESTO: ZENICA
BOJA OČIJU: SMEĐA


ZANIMANJE: ŠANKERICA U COLLEGIUMU, KNJIŽEVNOST


VISINA.172


TEŽINA: 61


SLABOST: RAJA JE RAJA


STRAH: KAD SELMA OTVORI PROZOR


ŠTA MRZIM:NARODNJAKE, COLLEGIUM I SELJAKE


PLANOVI: DOBITI NOBELOVU NAGRADU ZA KNJIŽEVNOST


KAD IDEM SPAVATI: NE SPAVAM


PIĆE:LIMUNADA


KAFA:PRODUŽENA S MLIJEKOM


PUŠIM: CIGARE


PSUJEM: GDJE I KAD STIGNEM


PJEVAM: U RIJETKIM SITUACIJAMA KAD JE OVAJ BIO TRIJEZAN


ZALJUBLJENA: SVA SAM TAKVA


BRAK: NE PLANIRAM


DJECA: DVOJE VELIKIH I SEDAM PATULJAKA


SAMOPOUZDANJE: NA NIVOU


MISLIM DA SAM BOMBA: KAŠIKARA


ZDRAV ŽIVOT: KAKO DA NE


RODITELJI: ODSELILA SAM SE


MUZIČKI INSTRUMENT: BASS, BESO, DENI, SALE


CUGAM: POKADKAD


GUDRAM SE: NE, NIKAD, KAJEM SE


JEL ME KAD MOMAK ODJEBO: SAMO JEDAN, AL KO NIJEDAN


JESAM LI NEŠTO UKRALA: PAR SLOMLJENIH SRCA I KOMADIĆE ŠARENIH STAKLIĆA


KAD ĆU UMRIJETI: VRIJEDNOST SE PROCJENJUJE NA...


ŠTA SAM ŽELJELA BITI KAD PORASTEM: SAMANTA SELIMOVIĆ ŽUTA


GDJE BIH VOLJUELA OTPUTOVATI: FAKAT U HONDURAS


KONTAKT: BAUDLEAIRE-REINCARNATION@HOTMAIL.COM

EH SAD DA VAM KAŽEM:
Ja nisam normalna, to sam utvrdila josh davno kad su ljudi počeli sebe proglašavati normalnima... E ne želim.. Ne želim..

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
16352

Powered by Blogger.ba