SOME PEOPLE ENJOY EATING DUST...

Ono što me muči, neke moje misli napisane u trenucima dok me moja nesreća toliko boli da ne mogu drugačije da je opišem nego da kažem sve to svijetu, ili možda sreća, ili nepravda.... ili možda samo neki halcevi....

02.06.2008.

o vozovima

Nedavno sam čitala knjigu u kojoj se život poredi sa putovanjem u vozu. Bila je to veoma zanimljiva knjiga. Život je kao putovanje u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi sretna iznenađenja. Ali ima i nezgoda, nesreća, tuge. Kada se rodimo i zakoračimo u voz, rećemo ljude za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Npr. Naši roditelji. Nažalost kad-tad oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva. Međutim u voz će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo zaopljeti tokom putovanja. Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne zbližavaju se s drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami. Drugi u ovoj vožbji nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih u vozu, u toku vožnje koji su uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu drugima. Mnogi kada siđu s voza ostavljaju za sobom trajnu čežnju. Neki nas uvaljuju i nevolje. Mnogi ulaže i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nad što su neki putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemi i smjestmo se u njihov kupe. Međutim često ne možemo da sjenemo kraj njih. Mjesto pored je već neko zauzeo. I takav je život. Prepun snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato pokušajmo da svoje putovanje kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najljepše. Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti isliznuće. Nadamo se da će doći osoba koja će nas razumjeti. Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići s voza. Ili kada će sići naši saputnici. Pa i oni koje sjede pored nas. Sigurno ću biti veoma tužna kada budem morala zauvijek da napustim voz. Vjerujem da će puno boljeti rastanak sa mojim saputnicima i sa ljudima koji su mi postali dragi. Međutim gajim nadu da postoji glavna stanica i da ću vidjeti kako moji dragi pristižu sa prtljagom koji nisu imali kada su ušli u voz. Biću sretna. Biću sretna pri pomisli da sam im baš ja pomogla da uvećaju svoj prtljag i da sam u njega stavila prave sadžaje. Moramo se truditi da imamo sretno putovanje i da se na kraju sva muka stostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku ostavimo prazno sjedište koje će kod onih koji nastavljaju putovanje buduti čežnju, prijatna i lijepa sjećanja. Svima os dreca želim lijepo i prijatno putovanje!!!

SOME PEOPLE ENJOY EATING DUST...
<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svijet. ko hoće da bude rođen mora da razori jedan svijet. Ptica leti ka bogu. Bog se zove Abraksas...
Prevrednovanje svih vrijednosti desit će se kada pravila po kojima ćemo uređivati naše živote počnu da dolaze iznutra, iz nas samih, iz naše savjesti, a ne iz okolnje vanjštine, ne prisiljeno. Ustaljeno uvjerenje o tome šta je dobro, a šta zlo, šta je laž, a šta istina dolaze iz vana. Tradicionalni zakoni nemaju ništa sa zdravim razumom jer većinu tih zakona ljudi ne žele, pa ih se tako i ne pridržavaju, nego samo prividno, da bi drugi vidjeli kako oni to poštuju, a ustvari niko ne poštuje to, niko ne želi to. Pa zasšto nam onda i trebaju? Zato što je Bog tako rekao? Kako onda nešto što je zakon na Zemlji možže nastati izvan nje? Kako onda što je mjerilo ljudima može da ne nastane od čovjeka?


LIČNA KARTA
IME: SAMANTA SELIMOVIĆ
DATUM ROĐENJA. 19.03.1988
MJESTO: ZENICA
BOJA OČIJU: SMEĐA


ZANIMANJE: ŠANKERICA U COLLEGIUMU, KNJIŽEVNOST


VISINA.172


TEŽINA: 61


SLABOST: RAJA JE RAJA


STRAH: KAD SELMA OTVORI PROZOR


ŠTA MRZIM:NARODNJAKE, COLLEGIUM I SELJAKE


PLANOVI: DOBITI NOBELOVU NAGRADU ZA KNJIŽEVNOST


KAD IDEM SPAVATI: NE SPAVAM


PIĆE:LIMUNADA


KAFA:PRODUŽENA S MLIJEKOM


PUŠIM: CIGARE


PSUJEM: GDJE I KAD STIGNEM


PJEVAM: U RIJETKIM SITUACIJAMA KAD JE OVAJ BIO TRIJEZAN


ZALJUBLJENA: SVA SAM TAKVA


BRAK: NE PLANIRAM


DJECA: DVOJE VELIKIH I SEDAM PATULJAKA


SAMOPOUZDANJE: NA NIVOU


MISLIM DA SAM BOMBA: KAŠIKARA


ZDRAV ŽIVOT: KAKO DA NE


RODITELJI: ODSELILA SAM SE


MUZIČKI INSTRUMENT: BASS, BESO, DENI, SALE


CUGAM: POKADKAD


GUDRAM SE: NE, NIKAD, KAJEM SE


JEL ME KAD MOMAK ODJEBO: SAMO JEDAN, AL KO NIJEDAN


JESAM LI NEŠTO UKRALA: PAR SLOMLJENIH SRCA I KOMADIĆE ŠARENIH STAKLIĆA


KAD ĆU UMRIJETI: VRIJEDNOST SE PROCJENJUJE NA...


ŠTA SAM ŽELJELA BITI KAD PORASTEM: SAMANTA SELIMOVIĆ ŽUTA


GDJE BIH VOLJUELA OTPUTOVATI: FAKAT U HONDURAS


KONTAKT: BAUDLEAIRE-REINCARNATION@HOTMAIL.COM

EH SAD DA VAM KAŽEM:
Ja nisam normalna, to sam utvrdila josh davno kad su ljudi počeli sebe proglašavati normalnima... E ne želim.. Ne želim..

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
20435

Powered by Blogger.ba