SOME PEOPLE ENJOY EATING DUST...

Ono što me muči, neke moje misli napisane u trenucima dok me moja nesreća toliko boli da ne mogu drugačije da je opišem nego da kažem sve to svijetu, ili možda sreća, ili nepravda.... ili možda samo neki halcevi....

09.04.2008.

BROKEN PROMISE

Nekad davno sam pročitala rečenicu nekog srpskog underground pisca, parafrazirat ću to, tužno je kad saznaš da još samo rijetki gordo stoje, na mrtvoj straži ondašnjeg dragog nam ludila. Ja se osjećam kao jedan od onih koji ne stoje na toj straži... kao da izdajem neke stare ideale... Kao da sam posljednje govno koje ništa više ne konta, ni one stare stvari koje su nas zbližavale, spucavale, zanosile. I fakat kao da više nisam ta, ona... Tako barem kažu, ali ja, ja sam samo željela komad mira, prašku tišine, nešto, bilo šta.... ali opet to nemam, ne znam ćak ni šta je to, to je za mene nešto apstraktno. Taj apstraktni mir bile su mi iluzije koje sam sama sebi stvarala u mislima za neko sutra koje je još neodređenije od tog istog mira.  Mir mi je bio neko ubjeđenje da me znaju sve ulice, a sada želim samo da se zatvorim među četiri zida i da budem prah u svemiru, da budem tako mala kada pogledam nebo i kada shvatim da sam ništa, ali prije je bilo želja da budem velika, poznata, opasna, luda, izopćenik, nešto, bilo šta, osim te male čestice prašine u velikom univerzumu.

 

 

Prije sam ih željela više, prije je bilo lijepo znati da mogu sebi oduzeti samu sene i pretvoriti se u bilo koga drugog, u bilo šta, u leptira, u vlas nečije kose, u Elvisa Prisley-a. Ni to me nije moglo zadovoljit, ništa me ne može zadovoljit u tim nekim mojim nastojanjima da samo budem. Možda da živim i ponovo umrem, možda da budem jaka, možda da nekome drugom sad prepustim da bude jači... Ne znam, ne znam. Previše mi je dosadno, previše se trudim da budem normalna, poput drugih, ne znam, ne mogu. Neke bitne stvari mi ništa više ne znače, poput ljubavi, utočišta, porodice, samo hoću mir, sebe, samo da budem...

 

Ne znam kako mi se dešava da uvije žalim zbog nečeg, da mi gomila stvari fali, stvari koje sam imala, a sada upravo gledam kako ih gubim, kako gubim ljude, situacije, osjećaje, kako postajem sve hladnija, dalja, mračnija. Sama hodam ulicama, mokrim kao večeras i ne mogu ni da zaplačem, niti da se nasmijem, da ispustim glas, da kažem riječ, da pogledam, da osjetim. Kao da na trenutke i ne postojim, kao da žderem vlastito postojanje iz sebe, a samo želim da budem...

 

 

Fale mi halcevi totalne ekstaze, stvari koje sam mogla vidjeti samo kad bih zatvorila oči, čula neki zvuk, kada bih obišla svijet za dva i pol sata, kada bih osjetila ljubav, zagrljaj drage osobe. Nedostaju mi slike, snovi, iluzije koje sam imala, i koje smo imali, ali više nema nas, više nema mene među vama, među njima, među svim tim stvarima koje povezuju, koje razdvajaju, koje su nas povezale i razdvojile.

 

 

Nikad mi u stvari i nije trebao nikakav stimulans da bih bila sretna, trebali su mi uvijek ljudi uz koje bih mogla da doživim overdose dobrotom, trebale su mi duše u istom «koordinatnom sistemu konfuzija», trebali su mi isti, trebali su mi oni koji su potpuna suprotnost, trebala sam ja, trebalo je samo da budem...

 

 

Trebalo je samo da ne prekršim obećanje da ću da budem....


25.03.2008.

SVE JE UZALUD

Zar lijepe stvari tako tiho od nas odlaze... Pjeva Adisa... Možda i jesam toliko banalna što se osjećam ko zadnja gnjida upravo sada zato što propadam i što je većina ljudi u pravu kad kažu da ovo nisam ja, ali znam, znam... I fakat opet iznova sve to da mi se dešava, opet da se crvenim, opet da kukam nad svojom sudbinom zato što sam usrala ama baš sve, opet. Opet... Banaliziram

05.03.2008.

FAMILLY PORTRAIT

Još je davni Tolstoj pisao o sretnim i nesretnim porodicama, ja sam to shvatila kako je sretna porodica sretna zato što je sretna, a nesretna zato što nije sretna. Pojednostavljeno, zar ne? Ili je možda nesretna porodica nesretna zato što je neka druga sretna, ne znam. U stvari ne želim da pišem o Tolstoju, niti o sretnim i nesretnim porodicama, sve su nekako iste. Jedina je razlika što sretne porodice svoju nesreću sakriju, potisnu, prevladaju, a one nesretne od tolike nesreće nemaju snage da se bore protiv svog usuda... Nego, priča ide ovako...

 

Bila jednom jedna žena, Zeničanka, udala se za mladića koji je bio ratno siroće iz Foče i kojeg je prihvatila ugledna zenička porodica kao da je njihovo dijete. Ustvari to i nije bila, hajmo reći, porodica, nego bogati mladi bračni par koji je saznao da ne može imati djece. Helem nejse, živjeli su sretno s tim dječakom kojeg nazvaše Halil. On je bio poslušan, svoje prave roditelje nije ni zapamtio, tako da je ove smatrao jedinim pravim roditeljima. Ona je bila dijete jedne ciganke i jednog muslimana. Nisu bili u braku ni pred bogom, ni pred ljudima, ali rodila se mala djevojčica koju nazvaše Ajka. Lijepa ciganka je umrla na porođaju, ostao je otac, prihvatio je, dao joj svoje prezime i to već kako ide... Naravno on se oženio, imao je sepet djece sa različitim ženama, ali Ajka je uvijek bila ružno pače, da li zbog ciganke ili zato što je mladom čovjeku uzela ženu koju je volio, ili zato što je bila teret, ne znam... I tako sretoše se jednog dana Ajka i Halil, zaljubiše se, on je kupi za kilu krušaka, odvede je kući, predstavi je roditeljima, naravno jedinim pravim, i uzeše se oni.  U međuvremenu pravi roditelji su dobili još troje biološke djece, haman proročica je bila pogrešno procijenila... I tako... Šta se dalje dešava? Uzeli se oni, živjeli bogato i sretno, njegova jedina prava porodica je bila imućna, bili su mesari, imali love na bacanje, dok jedini pravi roditelji nisu umrli. Dolazi do podjele mesarskog naslijeđa, Halil fakat nije dobio ništa, kao što su rekli nit im je rod nit pomozi bog. Ajka i Halil krenuše od nule, on krenu da prodaje zelje na pijaci, ona je čistila po kafanama, odjednom Ajka trudna, dobiše sina i nazvaše ga Mujo. Njihovoj sreći kraja nije bilo. Ali dijete je obaveza, oni siromašni, i dadoše malog Muju u dom dok se oni malo ne snađu. Dvije godine poslije dobiše još jednog sina i dadoše mu ime Demir, zato što se rodio na babine huke pa se valjalo dati ime djetetu po željezu zato jer je željezo jako kao što je i to dijete moralo da bi preživjelo u to doba strašno nevrijeme.

 

Odluče oni uzeti i malog Muju ponovo u svoje okrilje, jer kad mogu jedno deverat, mogu vala i drugo, pa kud puklo da puklo. Živjeli su u maloj iznajmljenoj kućici u Travničkoj ulici kad je na svijet došao mali Ahmet. Rodio se u cik zore prelijepog julskog dana kao napredno dijete. Kažu da se rodio s osmijehom na licu. Muka pritisnu golema, troje djece, malo primanje, hladna soba, neimaština i bijeda. Dadnu oni sve troje djece u dom dok se ne snađu. I bogami su se snašli, uzeše opet djecu kad se rodio mali Hasib kojeg su odmah prozvali Mače jer je bio mali, nejak i blijed. Hajd malo hljeba, al gladan niko ne osta. Radili su Ajka i Halil, naporno su radili, malo je i Mujo počeo privređivat, mogli su preživjet. Hoće ajka još jedno da pokuša ne bil dobila curicu, kada vala bogu hvala dobi Zlatku... Eh ovdje ću da prekinem priču o Ajki i Halilu nakratko...

 

Hajmo redom... Mujo se oženi Senadom, ne imadoše djece, ali život ko život... Mujo se oda alkoholu, belajima i tako to kako već ide neslavno završi, ubi ga policija kod hotela Internacional davne `80-e godine. (Još bih ja pisala o Muji, ali ne znam mnogo...)

 

Demira niko nije upisao u školu, pa je u petnaestoj godini krenuo u prvi razred škole za mentalno onesposobljene zato što je bio prestar za «normalne» škole.Završi Demir osnovnu, praksu izuči kao firmopisac. Radi je Demir, radio, iskocko sve što je zaradio. U ratu mu neki ljudi izbiše oko i zariše geler u mozak. On poludi, poče da teroriše sve oko sebe, i et, još je živ, al dokle...

 

Ahmet je također bio našao neku špansku ciganku na svojim trgovačkim putovanjima. Dovede je materi, mater je zavoli, dobiše njih dvoje kćerkicu Aldijanu... Ahmet joj dade svoje prezime i izgubi joj se trag... I njoj i ciganki Ramajani. Ahmet se nakon desetak godina oženi Azrom, zarati se, on poginu, Azra se preuda, imaju kćerku Mirelu, ona je negdje udata u Sanskom Mostu, kažu da je nesretna i debela...

 

Mače završi osnovnu, završi i višu srednju, zaljubi se on u Amelu.. Voljeli su se nekoliko godina, Amela ga ostavi, on oženi prvu na koju je naišao Jadranku, i zajedno s njom utopi tugu u čaši. Ona je iz prvog braka imala sina Alena, iz drugog kćerku Dajanu, dobiše i oni sina Dinu `94. dino je sada već momčina sa kristalno zelenim očima, fin dečko... Mače sad voda cuku po gradu, Jadranka i on dobro žive, ali.... mrzim ovo ali, ali opet nešto nije ok, a vala ni ja čak ne znam šta....

 

Zlatki je već u šesnaestoj bilo dosta svega pa neđe sebi čovjeka i dobi dijete prije nego što se ona i taj Nedžad uzeše... Hajd Nedžadovo je, vjenčaju se, dok se on ne propi, poče da tuče Zlatku. Muko moja dijete malo, Zlatka ne zna šta će, djevojčicu u ruke i opet babi i mami. Ali bi to velka sramota za familiju, golema, pa Zlatka put pod noge i ode, ostavi dijete materi. Osta dijevojčica tu da živi, djed je umro brzo, Ajka i Demir slagaše dijete da mu je mater u Americi, a otac da je pogino `93-e. Nedžad se tu negdje ispalio iz Zenice, Zlatka se preudala, dobila dvoje djece. Jednog dana ono njeno prvo dijete saznaje da je mater tu, a da je otac živ, i vidi čuda, oboje su je čekali, oboje su joj se nadali, na dvije strane zemlje. Hajd fino, djete ode kod Zlatke da živi, kod nje njenog novog muža, njeme djece. Nečko se javio jednom, dvaput, al ko da nije....

 

Sad vi meni recite jel ovo sretna, il je nesretna porodica? Sad vi meni recite jesam li ja Tolstoj? Jel treba TI da budeš jebeni teoretičar književnosti da bi saznao da postoje samo SRETNE i mrtve porodice.

02.03.2008.

nigdje sam

Eh ovako... Sad kako... Uglavnom nikako... Eto... U  sustini pokusavam da napisem nesto cisto zato sto dugo nisam nista... Ma ne mogu... Ne da mi se...

07.02.2008.

NISAM SUNCE, LIČNOST, MEHANIČKA ZVIJER, KURVA, NE, OSTALO SVE DRUGO, JA PRISTALA, NA DAVNO NIŠTA

Da prevladamo te realne nerealnosti, sve apstraktne stvarnosti. Taj trenutak kad si totalno sretan, osjećaj kad si totalno tužan... Osjećaj koji ti stvori neka pjesma, neki dodir, neko blizak....

 

Prenijeti nešto na papir. Mada, premalo je riječi, premalo da se opiše nešto... Uzalud pokušavam, godinama pokušavam da opišem nešto, neko stanje, neke osjećaje koji variraju od samog dna do samog vrha. Od totalne depresije do prevelikog, previsokog uskrsnuća. Taj dan, tu noć ne mogu da se smirim dok sebi ne objasnim nešto, ne kroz riječi, ne kroz slike, nego nekako potpuno izvan svakog objašnjenja.

 

Previše puta sam se probudila depresivna. Previše puta sam stavila i sebe i život kao na nekakav test. Previše puta sam umirala. Previše puta mi je um bio paraliziran. Previše puta sam se okliznula. Previše puta sam se strašno utripala. Previše puta nisam znala razlučiti šta je šta, ko je ko, šta je stvarno, a šta nestvarno, šta je bilo, a šta sam ja umislila da se desilo. Previše puta sam slagala i sebe i druge. Previše puta sam ja bila laž. Previše puta sam iz laži postala istina. Previše puta nisam postojala. Previše puta me neko drugi izmislio da bi samo povrijedio sebe. Previše puta sam bila dijete izgubljeno u ovom svijetu. Previše puta sam ponovo i ponovo vidjela znak. Previše puta sam prodala svoj svijet okrečući leđa nekom drugom. Previše puta sam prestala vjerovati lijepim osjećajima. Previše puta sam rekla sama sebi zbogom. Previše puta sam se okrenula i otišla. Previše puta sam se sjećala. Previše puta je neko sagorio moju prošlost. Previše puta se ničega nisam bojala. Previše puta je sve bilo za nečije oči. Previše puta mi je neko rekao da ne smijem ostati nadajući se smrti. Previše puta niko nije znao da sam pokušavala da plačem. Previše puta su mi pokazivali kako da se molim. Previše puta sam se pitala zašto sam tu. Previše puta sam se pitala sluša li me iko. Previše puta sam bila samo u svojoj glavi. Previše puta nisam znala jesam li to ja. Previše puta nisam pustila da me pronađe. Previše puta sam dopustila da budem pobijeđena. Previše puta sam htjela još samo jednu igru. Previše puta sam se nadala da ću pobijediti. Previše puta sam voljela očaj u koji sam se uvaljivala. Previše puta sam slijepo vjerovala. Previše puta sam se osvrnula. Previše puta sam bila spremna da ubijem. Previše puta mi je stao dah. Previše puta sam osjetila da sam izopćenik.  Previše puta sam se davila u moru vlastite bljuvotine. Previše puta sam prekršila zakletvu na pokornost. Previše puta se u meni promijenilo ono malo ljudskog. Previše puta sam vidjela da drugi imaju problema s tim promjenama. Previše puta nije bilo povratka. Previše puta su bili probuđeni demoni u meni. Previše puta sam izgovorila «Molim te, ne radi to». Previše puta sam bila dobra djevojčica. Previše puta su me udarili. Previše puta su me povrijedili. Previše puta sam bila samo takva kučka. Previše puta sam rekla nekome «Odjebi i crkni». Previše puta sam rekla «Nečeš više nikad». Previše puta sam rekla sama sebi da sam autodestruktivna kurva. Previše puta sam bila izvan svog zacrtanog puta. Previše puta sam tražila sredinu između zemlje i sunca. Previše puta su čak i gori od mene upirali prstom u mene. Previše puta sam preživjela padanje. Previše puta sam preživjela puzanje. Previše puta u sjenci. Previše puta sam se uljepšavala za nešto nebitno. Previše puta sam se prinudno pretvarala u nekog drugog. Previše puta sam bila slijepa. Previše puta sam bila samo skica. Previše puta uradim nešto nehotice. Previše puta nastojim zaboravit ime. Previše puta su mi se oči sjajile. Previše puta bila sam sama sebi stranac. Previše puta sam voljela. Previše puta sam prezirala. Previše puta sam letjela. Previše puta sam rekla da je i pad let. Previše puta sam brojala minute. Previše puta sam trčala za sobom. Previše puta sam ja nazvala. Previše puta su mi zafalile riječi. Previše puta sam vrištala. Previše puta sam bila bez kočnice. Previše puta slomljena. Previše puta bijednik. Previše puta su bile suze sa smijehom. Previše puta sam se porezala. Previše puta sam bila vraćena. Previše puta sam bila grešnica. Previše puta sam bila svetica. Previše puta sam voljela bol. Previše puta nisam ni bila uzeta u razmatranje. Previše puta sam mijenjala svoj sistem vrijednosti. Previše puta sam sama sebe prekinula u pola rečenice. Previše puta sam zanemarivala svoje poterebe. Previše puta sam mrzila sebe. Previše puta sam željela da umrem. Previše puta sam bila ubica. Previše puta su me ubili. Previše puta nisam bila u stanju da razumijem. Previše puta sam bila prljava. Previše puta sam bila kristal. Previše puta sam se naježila. Previše puta nisam smjela priznati. Previše puta sam znala. Previše puta sam se prevarila. Previše puta sam pripadala nečemu. Previše puta sam išla pogrešnim putem. Previše puta sam pljunula na ono što drugi žele. Previše puta su željeli dobro za mene. Previše puta su mi rekli ne. Previše puta nisam bila ličnost. Previše puta postajala sam druga. Previše puta sam pristala. Previše puta nisam htjela. Previše puta sam bila ja. Previše puta je bilo sve po planu. Previše puta sam sama sebi bila đelat. Previše puta sam bila broj. Previše puta nisam prepoznala sebe u ogledalu. Previše puta sam bila zvijer. Previše puta srce mi je bilo slomljeno. Previše puta sam bila ambiciozna. Previše puta sam mislila da je nešto najbolje. Previše puta sam bila na počeku. Previše puta sam pisala. Previše puta sam počela poglavlje. Previše puta sam pila krv. Previše puta bez vjere. Previše puta sam nosila preokrenut križ. Previše puta sam bila glupa. Previše puta sam bila u stanjima. Previše puta sam radila stvari mehanički. Previše puta sam bila u komi. Previše puta sam bila stara. Previše puta sam bila navučena. Previše puta sam željela dom. Previše puta sam bila nesvjesna. Previše puta mi je bilo nejasno. Previše puta sam sanjala. Previše puta sam se previše brinula. Previše puta me ništa nije zanimalo. Previše puta sam odbila da odrastem. Previše puta sam sebi zabranjivala. Previše puta sam bila optužena. Previše puta sam bila iznenađena. Previše puta sam se posvađala. Previše puta sam se otvorila. Previše puta sam pretjerala. Previše puta sam se smrzavala. Previše puta sam je izvukla. Previše puta sam se iscrpila. Previše puta nisam bila u stanju da biram. Previše puta su napravili debila od mene. Previše puta sam bila bolesna. Previše puta nisam uspjela. Previše puta nisam znala šta znači. Previše puta sam odgovorila. Previše puta sam postavljala glupa pitanja. Previše puta mi je trebala samo sekunda. Previše puta sam prešutila. Previše puta sam poludjela. Previše puta sam bila budna cijelu noć. Previše puta nisam došla na vrijeme. Previše puta sam prečula ono što je stvarno bitno. Previše puta sam bila izuzetak. Previše puta sam bila samo ništa. Previše puta sam čuvala. Previše puta sam imala ono što nikad nisam imala. Previše puta sam bježala. Previše puta nisam ništa uradila. Previše puta mi nisu dali da vidim. Previše puta sam rušila bedeme. Previše puta se sve činilo davno. Previše puta sam spadala u rubriku ostalo. Previše puta sam rekla da jesam. Previše puta ništa nisam. Previše puta su me tjerali. Previše puta sam bila nezrela. Previše puta sam bila sve. Previše puta sam bila ništa...

06.02.2008.

hrenovke, burek, pljuge, kafa, jedna playlist-a

Pravim hrenovke... Staviću i jedno jaje. Hljeba nema, pa mislim da mi ni ovo neće ništa pomoći. Hrenovke se čine pokvarenima. U oči me gledaju i namjerno smrde. Samo ih je dvije. Tava me sa strahom gleda, u njoj je kapljica ulja koje nema nikakvu funkciju u mom organizmu. I ulje smrdi. Ne mogu ga podnijeti, i jedno jaje. Pa nije ni tako loše. Valjda će mi malo utaliti glad. Ali hrenovke su pokvarene. Iz kuhinje smrde dovde. Smrde i neki ostaci ribe koju je Alisa jela. Ja nemam volje da to bacim u smeće. Popravlja mi taj smrad misao o hrenovkama, ovo smrdi gore fakat. Promiješala sam isjeckane hrenovke, izgledaju kao desetak malih glava koje zjape gladne. Nervira me pjevač iz zvučnika, glup je strašno. Hrenovke se kližu po ulju. Takmiče se koja će više da skoči. Ipak sam ja pobijedila. Stavila sam tavu na dasku pored sebe. Sva je iskrivljena i ružna. I jedna viljuška kojoj su oni zubci poremećeni i preblizu stavljeni jedan pored drugog. Probala sam jednu hrenovku, nije dobro ispržena,ali sad mi se ne da opet ista procedura. Bez hleba ovo čak i ružno izgleda, a tak kakvog je okusa. Tava bježi pod viljuškom, živcira me namjerno. Možda bih trebala otići majki na ručak. Mrsko mi je, samo mi se sjedi. Danima me već proganja osjećaj beskorisnosti, ali evo, bila sam korisna za svoj želudac. Ili nisam, vidjet ćemo to već za nekoliko minuta.  Nemam šta da radim, ili imam, ali mi se ne da. Jebeni poslovi po kući, oprat ću suđe poslije nekad.

 

Opet me proganjaju neki osjećaji, neki ljudi i neke hrenovke. Pjesma like a paradise od kenzinera će da me dokrajći. Ova playlista je ubijajuća. Mrzim puteve, ceste, autotrake jer njima ljudi odlaze,a rijetko kad dolaze ili se vraćaju. Uđu ti u život, uvuku se pod kožu i nemilosrdno nestanu kao da ih nikad i nije bilo, ostane samo trag u nekom drugom, u nekom koji će da šuti o tome i prihvata sve bez pogovora što mu taj kurvin sin život donese. Odmaknula sam odvratnu tavu sa još odvratnijim sadržajem. Imam još šest cigara. Zapalila sam jednu. Srceparajući kenziner ne prestaje, plaće i cvili kao da mu je zadnje što će da pomisli jebeni autoput. E jebaji ga, uzela mu je srce i odnijela ga sa sobom. Da je bogdo neko uzeo moje i odnio ga, ali ostalo je ovdje da sad ubrzano lupa iritirajući mi želudac napunjen hrenovkama. Mislim da me tek sad stiže... Ne znam ni ja više šta, ali me siže.  Pljuga dogorijeva. Osjećaj hrenovki u ustima i nikako da ga se riješim. Nemam više šta da osjećam, poput djeteta izgubljenom na raskršću svijeta i hrenovki. Kao u komi, ostajem sama i nemam više ništa, ćak nema više ni hrenovki, osim u mom želucu koji krklja kao lud. Možda više i ne postoje osjećaji neke ljepote. Voljela bih sebe dati na aukciju, da vidim koliko vrijedim, ili hrenovke vrijede više. Osjećam da se u mom želucu formiraju u svoj prvobitni duguljasti oblik. Upravo me dido zvao da izađem pred zgradu. Ipak ima nade za mene, donio je pola kile šarenog bureka i kutijiu pkjuga. Kako prija ova pita. Evo davim se njome.Uf, najela sam se, ćak sam malo ostavila i Alisi da i ona vidi kako je lijepo, sad mogu zapalit pljugu kad hoću, ne moram čekati šesnaestu pjesmu. Pristavila sam i kafu da se baš izgotivim. I`m gonna run away, never say goodbye.... Možda se i to desi, napokon zar mi nije sve svejedno... Kad bih samo imala, kad bih imala gdje, kada i s kim vjeruj mi na riječ da se ne bih nikad osvrnula za ovim gradom, samo me nekoliko još ljudi drži ovdje, samo nekoliko. I ovaj burek donesen rukom nekoga koga ne bi trebalo biti briga jesam li ja gladna... Možda i ova mašina što pere veš.

 

Nikad ova kafa... Kao da nekog čeka. Voljela bih da dođe Alen, ili Alem, ili Meliha ili bilo ko. Možda bih trebala zvati komšinicu Sabinu na kafu. Odjednom mi je muka od samoće, a ne mogu nigdje izaći, mašina pere veš, a nemam ni keša ni za kafu. Al što bi moja majka rekla inam kafe i u kući pa et... Ko da se zbog kafe ide na kafu. Ko da se ne ide u potragu za bićima jadnijim od tebe samog da se tješiš na njihovoj nesreći jer uvijek može gore, što meni savršeno odgovara, ali može i bolje, e to me konstantno sjebaje. Sad mi na uho pjeva Bruce Dickinson, o tome kako bih trebala raširiti svoja krila za ovu samoću. Pa, i hoću... Nešto uzima dio mene, kao da su se sad svi ONI i oni nakupili u mojoj sobi da gledaju mene kako radim ovo baš tu. Moram se odviknuti ovih halucinacija da će neko sad pokucati na vrata, pokušavam da udahnem opet. Ne želim biti ta, želim da vrištim, da kažem šta ne mislim, da budem ta i ta, takva i takva, da išaram zidove, da padam s plafona, da mi se smiju, da me žale, da me kude, da me hvale, da me ohrabruju, da me pljuju, da budu prijatelji, najljući neprijatelju, da budu podvojeni, da budu u meni, da izlaze iz mene, da budu u svakom smislu JA. Kafa je gotova, ali ne valja. Nisam dobro samljela kafu, preveliki su komadi kafe u ovoj kafi. Koji paradoks. Moram saprati ukus hrenovki iz usta, ni burek nije pomogao. Ali je bio predobar. Još jedna cigara, ne bojim se više oskudice barem njih jer u ovoj kutiji imam još tri, a u drugoj dvadeset. Pih, može biti par sati što jest jest.

 

Mlolko, statues, i ova može da me razvali. Da mi je da se zaljubim, to mi tako treba, prije nisam mogla bez toga, ali sad kao da i ne postoji niko ko bi... Ko bi... Ili je možda došlo vrijeme da ja padnem na foru da će on naći mene. A tako me je lako pronći na svim mjestima na kojim i treba i ne treba da budem i u svim ljudima u kojim treba i ne treba da živim. Fakat, ako me traži onda je nesposoban ako me još nije našao, ili sam ja nesposobna za to da budem pronađena. Kafa je preslatka, nikad ne znam staviti dovoljno ili manje šećera, uvijek previše pa se onda kajem što sam je uopće i skuhala, ali jazuk je bacit je, pa ću je fakat popiti. Nema mi druge. Još jedna cigara, u prvoj kutiji su ostale još dvije.

 

Fakat ne znam šta bih radila da ne radim ovo. Danas su nam isključili kablovsku, tako da nemam šta gledati ni na tv-u. E jebiga, ostaje mi ovo i muzika. Došla sam do dvadesete pjesme, a ima ih dvadeset devet. Trebalo bi da učim. Ma učila sam dovoljno za danas. Plaši me pomalo što sam ovoliko sama, predugo sam sama. Kad će Alisa doći kući? «Znam želiš da sam tu, da hodamo po tlu mokrom od suza», ili da hodamo po mega blatu sa Megatronom Samuelom. Ma niko nije normalan, samo se ja pitam zašto ja nisam. Ma, nije niko. Ili ja samo znam ljude koji nisu. A i fucking normala je dosadna, gledam te «normalne» ljude, svima su normalni samo meni nisu... E ne znam ni ja više. «Svo vreme ovog sveta je moglo biti naše, sad sedim, gledam kako dan svojom lepotom se budi», vremena nema, i nema, a ima ga i ima. Sve je protivrječno. I ova pjesma me uzima u obzir.

 

Kad bih mogla zaspati... Simoć sam pravo rano zaspala, a mislila sam da neću, ipak jesam i krivo mi je što sam jer sad bih da spavam, a nit mi se spava, niti mogu, a sad i ne želim. Sama sebi vadim živce s ovim. Opet pluga. Ostala je još samo jedna u kutiji. Kad i nju ispušim prestat ću pisati, baciti se na code, i teoriju književnosti. Počinje Amy Winehouse i pjesma You know I`m no good. I ona je prava luđakinja. I nju boli za sve. Ali ja nemam hrabrosti i ne želim da budem no good. Tako joj je lijep glas. Podsjeća na Pariz. Voljela bih da odem tamo. Ali šanse su male da se dobije nagradno putovanje, naravno osim na Vedranovim trans partijama. I jabuke. Koliko je jabuka tad bilo. Ja s perikom i u bijelom. Sve oči gledaju u mene, neki su se odmah pokupili, ali to je i dobro. Oni koji ne prihvataju neka i idu.

 

Trebala bih se istuširati. Bojler je već odavno upaljen. Ajd barem imamo kupki i struje. Imam i darkwood dub i vrtlog vira i sve imam. Sve, a ništa nemam. Počela sam njihati rukama uz ovu pjesmu. Nisam dobro. «Izgubljeno vrijeme, uspavana mladost», naravno u vrtlogu vira. Prejako. Zadnja cigara iz ove kutije, sad se ne zna ko koga puši, ja nju, ili ona mene. Ugurala sam USB. Hoću ovaj tekst i na njemu. Ne znam zašto, ali hoću. Fakat, ništa ne znam, ali znam, sve hoću, ali neću. Previše je kontradikcije, suprotnosti, protivrječnosti onome već napisanom. Muče me hrenovke. Ajd vozdra....

01.02.2008.

Silueta Prošlosti

Listam neki stari dnevnik... Nailazim na neke osobe koje sam manje-više bila zaboravila, ali sad mi toliko drago što postoje i čuče negdje duboko u meni i traže neki dnevnik da bi opet izašle i da bih ih ja osjetila.

 

Vedran.... moj dragi Vedran... Da mi je sad popiti kafu s njim u Stage-u... Neponovljiv je taj osjećaj, osjećaj tog Vedrana... Sada je samo silueta prošlosti, ne mogu mu se ni lika sjetit, ali znam da je bio lijep, i plave oči boje vena, boje Dunava...  Čitam jedan sms koji mi je poslao 30-og marta prošle godine: «Priča o Svemiru: Svemir se sastoji od neodredivog broja galaksija. Jedna od njih je naša galaksija- Mliječni Put. U njoj se nalazi naš sunčev sistem u kojem se nalaze planete: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton. E, mi živimo na planeti Zemlji. Planeta Zemlja se sastoji od 70% vodene površine i 30% kopna. Kopno se dijeli na 7 različitih kontinenata: Južna amerika, Sjeverna Amerika, Afrika, Evropa, Azija, Australija i Antarktika. Evropa ima 48 država od kojih je jedna Bosna i  Hercegovina. BiH se opet dijeli na Federaciju BiH i Republiku Srpsku. U Federaciji BiH se nalazi jedan gradić imena Novi Travnik. Taj gradić ima oko pet hiljada stanovnika, a jedan od njih je Vedran Đurić koji iz trenutka u trenutak udiše taj isti zrak kao i onih pet hiljada, ali i ovih ostalih nekoliko milijardi. Ali poenta je u tome što se njemu život ne mjeri brojem udisaja, nego brojem trenutaka od kojih zastaje dah. Premaleni smo mi za sve te prazne i pune prostore, utonuti u sve te dubine, visine, širine neshvatljivog subjektivnog privida realne nerealnosti, svega, zemlje, cementa, vode, jogurta,nzraka, dima cigare. Svi smo mi Sizifi i zato onaj kamen što guraš oboji u svoju najdražu boju.»

 

Sjećam se kad smo ležali na njegovom krevetu, u iznajmljenoj studentskoj sobici i gledali «Mrtav, ladan», koliko smo se smijali, dok me čekao u šarmu da ja dođem iz prve školske smjene, da popijemo sikterušu i slušamo sikter.

 

Sjećam se i dana kad sam ga nazvala da izađemo, a on mi rekao da je morao da pobjegne iz Zenice. Mislila sam da je pobjegao od mene....

 

Sjećam se kad sam mu napisala da mi je s njegovim odlaskom i Bog okrenuo leđa, a on je napisao: «Mi je i Bog okrenuo leđa, e takve stvari meni više vrijede nego da si mi poklonila ferrari. Više od tvog izgleda i svih tvojih vrlina i mana. Tada se u meni rodilo nešto, neka vrsta ljubavi za koju nemam definiciju, samo znam da nije ona koju osjećaš prema prijatelju, mami, djetetu.  Znam da to nije dovoljno ni za mene, ni za tebe...

 

Bilo je i to dovoljno Vedrane, nedostaješ mi...

17.01.2008.

KRIVA SAM, KAJEM SE, NEĆU VIŠE NIKAD

SAD SE KAJEM ŠTO OVO NE IZGLEDA KAKO BI TREBALO... ONO O POKAJANJU JE TREBALO BITI PRVO ŠTO ĆEŠ VIDJET KAD OTVORIŠ OVAJ BLOG, ALI SAM POGREŠNIM REDOSLIJEDOM OBJAVILA... HM, MOŽE PEDALJ OKOLO NAPRAVIT....

17.01.2008.

Naposletku

Opet sjedim u galeriji... Pola devet je ujutro! Čovječe božiji kako noć prođe... Tamo za visokim stolom sjede Ace, Ćući i Zući... Kako su smiješni... Ćućiju se uši zaledile, a Ace ima zelenu kapu koja se ne uklapa u ambijent. Atmosfera je ko da nema ozonskog omotača... Bezze... Imam dva iscrtana limuna u torbi i najmanju cimericu na svijetu... Sinoć smo bili u Ćućijevom nezvaničnom novom domu. Savršenstvo. Slušali smo radio, muzika je bila baš kao da niko u ta doba ne sluša radio. Glavna je pjesma niko nije lud da spava, sve i kad bi htio ne može.... Zući se opet izblamirao, sinoć u Jazz-u je sjeo za pogrešan stol kod nekih treba i prvo što je pomislio bilo je, VIDI NJE JEST RUŽNA... Mislio je da sam to bila ja.. Ali nisam. Ćući je pričao najteži vic za ispričat, a najlakši za slušat.... Hahahahahahaha... Evo Fakson me gleda i umire od smijeha zato što ja nemam šta trenutno radit pa kucam ovaj glupi tekst.

P.S. SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM LIKOVIMA I MJESTIMA JE NAMJERNA

RODITELJSKA PAŽNJA: NEDAJTE DJECI ISPOD 7 GODINA OVO DA ČITAJU, ZA SVE NUSPOJAVE OVOG POSTA ŽALITE SE BOGU!!!

17.01.2008.

pokajanje

UPRAVO SAM SE POKAJALA ŠTO SAM NAPISALA PROŠLI POST!!!

26.12.2007.

hef

Sretoh ga prije nekoliko dana kako ulazi u Hard Rock. Nisam ga primijetila dok Ceca nije rekla: «eno Emina». Više i ne idem da se pozdravim s njim. Prije sam to redovno radila dok je sjedio u Caissi i ispijao vodku. Hoću reći dok je imao love za tu vodku i dok su ga svi zvali «hefeeeee», a ne Emine. A sad, sad ga niko i ne zove, sad sam dolazi moleći za marku i one koje zna i one koje ne zna.

 

 

Kaže da je završio filozofski i da tamo negdje ima porodicu, ženu i kćerku. Uvijek govori da će otvoriti kafanu, ali poslije Šarma i Štele, to i ptice znaju, nema ništa, niti će biti. Sjećam se kad sam prvi put ušla u Caissu, Šarm ili jednostavno rupu i kad su mi rekli da se prije svega trebam upoznati s hefom. Kao neki ritual...

 

 

Nekad sam nastojala da izbjegnem njegov pogled koji mi je uvijek govorio da od mene nikad, zanikad ništa neće biti i da uzalud idem u školu kad se uvijek umjesto da sam u školi zadesim u njegovoj kafani.

 

 

Imala sam osjećaj da me ne podnosi. Ama baš svaki put kad sam prinuđena da sjednem na njegovu sećiju davao mi je savjete koje sam najiskrenije mrzila. Predviđao je uvijek moju crnu budućnost, i uglavnom je pogodio i zbog toga sam ga mrzila još više, sve dok nisam počela da ga žalim kao što bih se svaki put rasplakala kad bih ga vidjela kako kao slijepac posrće na stazi svih svojih dana, sedmica, mjeseci, godina...

 

 

Sad ga najčešće viđam kako sjedi «kod Gente» i ljuštri svoju vodku ko da mu je posljednja. A ko zna možda i jest...

 

 

E moj hefe, ne znaš koliko si bio u pravu, a još manje koliko nisi....

26.12.2007.

peglanje

Nikad neću saznati zašto se ama baš uvijek osjećam jadno. Svako se jutro budim s nekakvim osjećajem u grudima kako je sve uzaludno i kako ja uopće neam prava da mislim kako će svijet da se promijeni jer taj okrutni kreten koji je svako jutro fiktivno sa mnom pokazuje na milion načina da je to tako i šta god ja učinila to neće da se promijeni. A vala i jest! Onda odem ko biva nekim poslom napolje i imam šta vidjeti. Isto rasulo koje me bukvalno ubija u pojam, a još me više jebe to što ne mogu da ne pokušam da uđem u svijet osobe koja mi je stranac i u čije sam se oči sasvim slučajno zagledala. I tako izmišljam priče one što bi naš narod nazvao životne i pravim ih uvijek da su gore od moje iz prostog razloga da utješim sebe i da se slažem da ima i gorih promašaja od mene same. Najbolje lažem kad lažem samu sebe, druge je već teže obmanuti jer me gledaju u oči, a sebi mogu lagati do mile volje. Lažem da će nekada neko i pokušati da objavi ove moje podsjetnike đelatu životu, ove natuknice koje sama sebi svakog dana turam pod nos opet lažući sebe da bi moglo biti kakvog «hajra» od ovoga što drugi nazivaju pisanjem, a ja svojim prokletstvom. Mrzim to što sam nekad davno pročitala Petra Pana i što sam se čitajući osudila Da pišem, mada moji junaci koji nisu ništa drugo do ja sama ne odrastaju, i to ne zato što to ne žele, već zato što nisu u stanju i što se ja svakog dana peglam s tim odrastanjem da sam sada uhvatila sebe kako i ne znam šta hoću, da li da budem dijete ili odrasla, mada nikad nisam bila dijete, to su mogli drugi, ili da odrastem pa da budem baš kao svi ostali papani zaokupljeni samo svojom bijedom i kroz to gledajući na parolu ZAGRNI BLIŽNJEG SVOG. Jebaji ga, ne znam, ne znam ni zašto imam potrebu da napišem nešto što je već sada prošlo. Nešto što je nastalo kao misao koja se probijala između jave i sna. Zašto uopće pišem nešto što je nastalo kao suprotnost svih sličnosti., nešto što se i meni gadi, a da i ne govorim o drugima. Ne znam, možda da dokažem sebi samoj da sam i šupak, i pička što plačem nd svojim i tuđim sudbinama, zato što pričam najviše kad me ama baš niko ne sluša, zato što sam poželjela da se smijem, zato što nemam više ni razloga, ni povoda za bilo šta osim osatati šćućurena u društvu Samoće, Apatije, Melanholije i Straha. I biti to!

17.12.2007.

sjećanja

Sjedim i prebirem po mislima... U glavi prevod nekih stihova koji su besmisleni jer ja nisam iz savršenog svijeta, svijet nije mene odbacio i ne treba mi ništa ni da me otupi, ni da me oglupi... Bila sam sama i duboko ubijeđena da ne može postojati neko ko će da osjeti mene, da sluša mene, da gleda mene, a ne kroz mene... Jedne oktobarske, pomalo halucinativne noći sjedila sam u našoj galeriji s jednom studenticom iz neke selendre i jednom «prijateljicom» dotične studentice. Ubijala me dosada, isprazne priče o kozmetici, balzamima za kosu i usne, fuj... Kad dolaze oni:

-Jel vi idete s nama ili ne?

-Ma joj meni crnjak što nemam love( kaže glupa seljanka)

-Ma jebeš lovu imam ja, hajde

-A jooj, znaš kak mi je crnjak

Na kraju se on obrati meni s pitanjem hoću li ja s njima. Bila sam zatečena, jer sam njih dvojicu znala samo iz prolaza, nikad nismo poštenu rečenicu razmijenili, mada su mi uvijek zapadali za neki krajičak oka kad su u blizini, i nemalo plijenili moju pažnju. Ipak...

 

Ti si jedna od božijih grašaka, plačeš, tako tragično trošiš kožu... Moj devetnaesti rođendan, s tadašnjim najboljim jaranom kod njega kući uz brdo alkohola i još nekolicinu stvari... Uživam u trenutku i u onome što imam, a ustvari nemam, nego tripujem da imam, od nekakvih različitih uticaja, koji su bili presudni za moj dalji razvitak, za moj pad, za moje osješćenje, za moje uskrsnuće.... Muzika, on pravi nekakav mix, a ja pišem nešto... Osjećaj drhtanja, jeze u intervalima, omamljenosti i sebe...

 

Sve što vrtlog vira krije, kao da se nikada dogodilo nije.... Šesti mart... Jazz club, jedan pjesnik i ja... Bojim se nakon toliko vremena šta će neko da pomisli o meni, ipak bitno je. Bitno je bilo to što sam ga zatrpavala porukama. Bitno je to što upravo na polici gledam njegovu knjigu, i sa zadovoljstvom mogu reći da sam zajebala stvar... Hm... Pisala sam mu pjesme... Smiješno... Kao da se nikada dogodilo nije

 

 

Sada kažem dosta je, sada kažem dosta je, ovo malo.... Ljeto... Getto... Sparina ubija, ja sam na poslu, sama u jednoj kafani-kockarnici... Čekam predvečerje.... Evo, osam je sati, sad će barem da prolaze.... Ulazi lik u bijelom i ide pravo u wc, sa mnom sjedi Maja i još jedan lik....

-Halo ba! Trebao bi prvo nešto da popiješ pa onda tamo da sereš ili šta si već radio

-Mojne se ljutit majke ti, eto daj meni pivu i sebi šta ćeš...

-Ma neću ništa, dosta mi je vala svega....

-Čuj majke ti, nema ni dvadeset godina, a već joj dosta....

-Ma hajd kako god....

Sedam dana nakon toga ja i on raspoređeni u samice... On viče da me voli. Ja mu govorim da ne sere....

 

 

Nemoj plakati, ne vrijedi plakati, život će ti donijeti.... Planina iznad grada.... Ja plačem kao malo dijete.... Na krilu osobe koja mi je najvažnija u životu... U misli mi stiže samo pitanje zašto i ništa više od toga i jecaja u prekidima.... Tad shvatam koliko sam ovisna.... Koliko sam paala na dno.... Balans.... Bolovi u glavi, bolovi u crijevima.... Totalna praznina i jedno toplo krilo namočeno suzama....

 

It`s the first day of the rest your life.... Šest sati.... Jutro.... Dvojica mojih prijatelja i ja piljimo u ekran sretni što imamo jedno drugo.... Kolektivni zagrljaj.... Jutarnja kafa.... Život tako lijep kada znaš da imaš.... Ili nemaš, ali ipak osjećaš da imaš.... Opet sve ponovo.... Samo sreća što sam tu i tada.... Na početku priče čekajući novo iskustvo u još jednoj noći s ljudima koji su zaslužili moje prisustvo.... A ne sa duhovima prošlosti.... Uzdravlje!!!

12.12.2007.

od prije pola godine

I šta sad? U koji Honduras sad da odem? Fakat, osjećam se loše i ne mogu više da se odupirem osjećaju totalne apatije koji se već odavno ustoličio u meni. I sad ja sebi bukvalno jebem mater jer nemam kome drugome osim sebi. Ponekad se začudim svojoj sposobnosti da u rekordnom vremenskom roku otjeram od sebe svakog do koga mi je stalo. Nekoga svjesno, a većinu suprotno od svjesnog. I jebaji ga sad. Sad mogu samo da kukam, da molim onog u kojeg već odavno ne vjerujem da mi pomogne, barem ovu samoću malkice da obuzdam, da me toliko ne jede iznutra. A i ja samo kenjam, vazda se kao nešto kajem, a nikad ništa dobro da uradim i uvijek je tako.  I sad se pitam koji kurac ja ovo sve pišem. Možda sam još pod prevelikim uticajem Darija Đamonje ili mi je opet došlo da jebem mater svima, a da je nikome ne «izjebem» neko nako, tak da se ispraznim. I jebiga, barem sebi u bradu mogu da lajem šta hoću i šta mi je ćeif. A baš mi je sad ćeif da sakupim sve njih, i da im svima kažem «šta je i kako je». Kad bih mogla u ovaj svoj sobičak da dovedem Enu, Lanu, Saleta, Denija, Lejlu, Besu, Iru, Mamu, tatu, didu, majku... Jebote kad bih ih sad ovdje sve skupila možeš mislit u kojoj galaksiji bi meni i njima kraj bio. Ili bismo se masovno svi poubijali? Ali toliko želim da kažem nekome nešto. Barem da mogu sjest i spremit matematiku i njemački za sutra. Al ne ide, ne ide mi ništa, apsolutno sve mi je postalo besmisleno, a sutra će mi itekako imati smisla sutra kad mi saopće da moram čekati januarski rok da privedem kraju i tu stupidnu srednju školu. Ajd malo se tješim da i oni hoće mene da se riješe, mislim i na profesore i na cijeli svijet. I ja serem jel da? Eh idem i ja ukrast bogu i ovu noć.

 

 

 

Utorak, 21. kolovoz 2007

 

 

 

Eh ovako, sad sam došla iz nekakve škole u kojoj sam polagala nekakav ispit, i to nekakav maturski ispit, iz nekog njemačkog jezika, i kao ja sam sve to položila, ali mi je Hitler od profesorice Deutsche Sprache rekla da se trebam postidjeti svog znanja. E jebiga, šta ću sad ne stidim se i eto... Ne znam je li to zato što sam već davno usidreni egoista, ili možda zato što mi je dosta peglanja s nekakvim glagolskim oblicima ili stupidnim tekstovima nekih amatera od njemačkih pisaca. Pojma nemam. Izađoh jutros u sedam sati sabahilde i rekoh sebi u bradu usput gledajući se u ogledalo da sam totalni promašaj, da nikad neću završiti tu «ko biva» gimnaziju, da nikad neću upisat fax, i da se nikad više neću moći kurčiti sa svojim životom, naravno sve to popraćeno stašnim bolovima u stomaku i pritiskom u grudima. Al hajd, kontam, picnem se i izađem baš kao da idem na pijacu kupit paprika i faširanog. Dolazim pred školu, nigdje nikog, pustara živa, pa kontam da nisam možda pogriješila dan kad treba sa dođem, al uđem pa šta bude. Ulazim ja tako, idem u učionicu kad imam šta i vidjet, svi se zadali rade zadatke iz matematike, komisija pred njima, a ja kontam «jebote mora da sam zakasnila». Dakle ulazim na vrata, svi odreda pucaju od smijeha a ja u profesore buljim ko tele u šarena vrata. Puste oni mene da uđem, lijepo se smjestim, dadoše mi papira, pa onda i zadatke. Kad sam vidjela zadatke, nisam znala ni jesam li došla ili sam pošla, prvi put sam u životu vidjela nekog takvog. Onda dok ko bejagi kontam i kužim te zadatke, ustvari mislim «E moja Samanta poserem se ja na tvoje školovanje». Fakat prve završavamo Ena i ja, onda nam se pridruži i Nikolić, fakat niko od nas blage veze nije imao. Sjednemo mi u rock na kafu, ubija nas dosada, ali ipak mudro šutimo, dok Ena ne reče da idemo se vozat, da je Nikolić s autom. Kontamo fakat je to bolje nego sjediti tu i gledati đibere. Sve bi bilo ok da se skoro nismo zapucali u kombi, da Enu stara nije zvala mali milion puta, pa je Ivan stalno palio, i gasio muziku.... Stižemo mi na njemački kad se profesorica izdera na mene što nisam ponijela kjigu kiju sam imala prije dvije godine, i odtad je nikad vise nisam vidjela. Kontam ja koliko je ona glupa, a ona isto valjda misli o meni, al sta cu, svakom svoje, meni moje. I dođe meni moja dvica tako, i ja se kao sad trebam necega stidjeti. E necu...

 

 

 

Srijeda, 22.8.2007

 

 

 

 

 

12.12.2007.

halc

« Oboji ljude što se boje da kroz temperament od crne tempere udahnu polen i ponovo se rode» govore neki stihovi, nekog lika, u nekoj sobi, nekoj luđakinji. Samo sjećanja naviru u ovoj jedinoj večeri kada ni na kafu nisam otišla, nego sam ostala tu gdje sam u vremenu u kojem već jesam. Ne mogu se požaliti ni na ovaj trenutak. Nije loš. Sjećanja me oživljavaju, samo to i ništa više. Eh da... Julijana, Amy, čući, Zuči, Paint, Shrek, Studentica Koja Nije Čudovište... I tak. Naviru li ,naviru... Jao! Seminarski iz filozofije ili crveno crni zidovi, totalno gorki. Ili ja, ili ti. Sjećanje ili esej iz teorije književnosti. Ili možda lektira... Ma ne mogu ništa... Ne mogu ni ovaj tekst otkucati... Totalno sam otupjela... Navućena samo na muziku i sveti bijes... Ili šaradu, ili pozerište... Ili je već dosta suprotnih rečenica... A šta ako ti ja.... Ma ništa.... Samo halc i ove glupe tačkice za koje mi je Čući već jednom rekao da su glupe kao što i jesu. Mrzim tačke i mrzim koordinatne sisteme. Željela bih sad da sam u Jeruzalemu, ili u Parizu, ili u Egiptu, ili u Indiji, na Jamajki , ili u Bosni, u Zenici, na Odmutu... Izbaci uljeza... Opet fucking tačkice. Ne mogu ništa. Sve je glupo naspram proživljenog osjećaja od zaksinoć. Hm, neartikulisani Hazemini zvukovi i ludi zeko. A on kao glupi noj dok Čovjek Svinja pilji u nas i pita se po čemu smo to mi bolji od njega. A odgovora nema. Devet sati odgovora nema, ili vještice, sasvim svejedno. Treba mi Rehab... ili nešto slično... Opet ove dosadne tačkice, ne mogu ih se riješiti, kao navika su, kao grickanje noktiju, ili usana. Negdje zvoni motorola, onaj zvuk hellomoto u glavi. Hm kako bi sad dobro došla. Ovo glupo radovanje vikendu opet. Baš kao malo dijete. Treba mi kredita,a nemam, gladna sam, a mrsko mi je žvakati, žedna sam, a mrsko mi je ustati i otići po nešto za piće... Dosadno je već. Tek je deset sati, a meni se spava. E to baš mrzim. Ide mi na živce. Treba mi osjećaj da mogu zagrliti zradu. Evo sad Bosniafaria. Već vidim Hajduka kao Boba Marlija... Dosta više...


Noviji postovi | Stariji postovi

SOME PEOPLE ENJOY EATING DUST...
<< 11/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svijet. ko hoće da bude rođen mora da razori jedan svijet. Ptica leti ka bogu. Bog se zove Abraksas...
Prevrednovanje svih vrijednosti desit će se kada pravila po kojima ćemo uređivati naše živote počnu da dolaze iznutra, iz nas samih, iz naše savjesti, a ne iz okolnje vanjštine, ne prisiljeno. Ustaljeno uvjerenje o tome šta je dobro, a šta zlo, šta je laž, a šta istina dolaze iz vana. Tradicionalni zakoni nemaju ništa sa zdravim razumom jer većinu tih zakona ljudi ne žele, pa ih se tako i ne pridržavaju, nego samo prividno, da bi drugi vidjeli kako oni to poštuju, a ustvari niko ne poštuje to, niko ne želi to. Pa zasšto nam onda i trebaju? Zato što je Bog tako rekao? Kako onda nešto što je zakon na Zemlji možže nastati izvan nje? Kako onda što je mjerilo ljudima može da ne nastane od čovjeka?


LIČNA KARTA
IME: SAMANTA SELIMOVIĆ
DATUM ROĐENJA. 19.03.1988
MJESTO: ZENICA
BOJA OČIJU: SMEĐA


ZANIMANJE: ŠANKERICA U COLLEGIUMU, KNJIŽEVNOST


VISINA.172


TEŽINA: 61


SLABOST: RAJA JE RAJA


STRAH: KAD SELMA OTVORI PROZOR


ŠTA MRZIM:NARODNJAKE, COLLEGIUM I SELJAKE


PLANOVI: DOBITI NOBELOVU NAGRADU ZA KNJIŽEVNOST


KAD IDEM SPAVATI: NE SPAVAM


PIĆE:LIMUNADA


KAFA:PRODUŽENA S MLIJEKOM


PUŠIM: CIGARE


PSUJEM: GDJE I KAD STIGNEM


PJEVAM: U RIJETKIM SITUACIJAMA KAD JE OVAJ BIO TRIJEZAN


ZALJUBLJENA: SVA SAM TAKVA


BRAK: NE PLANIRAM


DJECA: DVOJE VELIKIH I SEDAM PATULJAKA


SAMOPOUZDANJE: NA NIVOU


MISLIM DA SAM BOMBA: KAŠIKARA


ZDRAV ŽIVOT: KAKO DA NE


RODITELJI: ODSELILA SAM SE


MUZIČKI INSTRUMENT: BASS, BESO, DENI, SALE


CUGAM: POKADKAD


GUDRAM SE: NE, NIKAD, KAJEM SE


JEL ME KAD MOMAK ODJEBO: SAMO JEDAN, AL KO NIJEDAN


JESAM LI NEŠTO UKRALA: PAR SLOMLJENIH SRCA I KOMADIĆE ŠARENIH STAKLIĆA


KAD ĆU UMRIJETI: VRIJEDNOST SE PROCJENJUJE NA...


ŠTA SAM ŽELJELA BITI KAD PORASTEM: SAMANTA SELIMOVIĆ ŽUTA


GDJE BIH VOLJUELA OTPUTOVATI: FAKAT U HONDURAS


KONTAKT: BAUDLEAIRE-REINCARNATION@HOTMAIL.COM

EH SAD DA VAM KAŽEM:
Ja nisam normalna, to sam utvrdila josh davno kad su ljudi počeli sebe proglašavati normalnima... E ne želim.. Ne želim..

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
20437

Powered by Blogger.ba