beats by dre cheap

o vozovima

Nedavno sam čitala knjigu u kojoj se život poredi sa putovanjem u vozu. Bila je to veoma zanimljiva knjiga. Život je kao putovanje u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi sretna iznenađenja. Ali ima i nezgoda, nesreća, tuge. Kada se rodimo i zakoračimo u voz, rećemo ljude za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Npr. Naši roditelji. Nažalost kad-tad oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva. Međutim u voz će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo zaopljeti tokom putovanja. Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne zbližavaju se s drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami. Drugi u ovoj vožbji nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih u vozu, u toku vožnje koji su uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu drugima. Mnogi kada siđu s voza ostavljaju za sobom trajnu čežnju. Neki nas uvaljuju i nevolje. Mnogi ulaže i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nad što su neki putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemi i smjestmo se u njihov kupe. Međutim često ne možemo da sjenemo kraj njih. Mjesto pored je već neko zauzeo. I takav je život. Prepun snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato pokušajmo da svoje putovanje kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najljepše. Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti isliznuće. Nadamo se da će doći osoba koja će nas razumjeti. Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići s voza. Ili kada će sići naši saputnici. Pa i oni koje sjede pored nas. Sigurno ću biti veoma tužna kada budem morala zauvijek da napustim voz. Vjerujem da će puno boljeti rastanak sa mojim saputnicima i sa ljudima koji su mi postali dragi. Međutim gajim nadu da postoji glavna stanica i da ću vidjeti kako moji dragi pristižu sa prtljagom koji nisu imali kada su ušli u voz. Biću sretna. Biću sretna pri pomisli da sam im baš ja pomogla da uvećaju svoj prtljag i da sam u njega stavila prave sadžaje. Moramo se truditi da imamo sretno putovanje i da se na kraju sva muka stostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku ostavimo prazno sjedište koje će kod onih koji nastavljaju putovanje buduti čežnju, prijatna i lijepa sjećanja. Svima os dreca želim lijepo i prijatno putovanje!!!

SOME PEOPLE ENJOY EATING DUST...
http://leviathanica.blogger.ba
02/06/2008 14:36